1. I jaje i ja imamo identifikacioni broj
Ovde sve ima svoj identifikacioni broj, pa i jaje, pa i ja. :) Jaja su im potpuno bela i organska. Ja sam pre neki dan dobio svoju norvešku "ličnu kartu" koja važi godinu dana. Na nju sam čekao svega desetak dana, od dana kada sam svoj dolazak prijavio policiji. Karticu i pismo sam dobio putem pošte. Administracija je mnogo jednostavnija, rekao bih, nego kod nas. Jasno stoji šta ti je sve potrebno i za šta, tako da nema greške. Često i skenirana dokumenta završavaju pos'o.
2. Krstarenje fjordom

U volonterskoj kući, u kojoj živim, zazvonio je zajednički mobilni telefon. Bio je to poziv od jedne komšinice. Želeli su, ona i njen suprug, da nas provozaju svojom jahtom. Bili smo oduševljeni pozivom i spremili se za nekoliko minuta. U luci koja je par kilometra od naše kuće, čekali su nas naši dragi domaćini. Ušli smo u jahtu, a onda su nam pričali kako su proveli svoj odmor krstareći morem i obilazeći razne fjordove i priobalska mesta u Norveškoj. Odvezli su nas do većeg, a potom do manjeg vodopada, a onda do nekoliko usamljenih ostrva. Nekada su, kada su bila siromašna zemlja, na tim ostrvima seljaci imali svoje "pojate" gde su čuvali stoku i lovili ribu, ali danas ti objekti koriste samo u turističke svrhe.
3. Praktična "kanta" za pikavce

Ovde se, koliko sam do sada mogao da vidim, autobusi mnogo retko koriste. Svi imaju svoja kola, doduše ne neke posebne marke i tipa, ali dovoljno dobra da služe svrsi. Autobuske polaske imaju retko, a cene karata su nenormalno visoke. Na primer, karta od jednog do prvog sledećeg sela, koje je udaljeno oko 10-ak kilometara, košta oko 400 dinara. Studenti i mladi do 28 godina, uglavnom imaju popust, ali za dalje destinacije, na primer od jednog do drugog grada. Na autobuskoj stanici sam naišao na skroz simpatičnu i praktičnu "kantu" za odlaganje pikavca - vidi sliku. Odmah sam se setio autobuske stanice u svom selu, gde nema obične kante, jer niko od nadležnih za to, ne mari. Pitam se koliko li je potrebno novaca ili mozgova da se izumi i napravi ili prosto kupi ova skalamerija i postavi na svakom autobuskom stajalištu. Duboko verujem da kada bi naši - srpski pušači imali gde da odlažu pikavce, odlagali bi ih na to mesto, a ne svuda unaokolo. I tako... :)
4. Školska kantina
Četvrtkom radim u kantini u nazovimo je srednjoj školi. Odmah su mi, na početku, objasnili da su siromašna škola bez velikih prohoda i da su obroci oskudni, a da sve što poseduju od materijala, alata i mašina za rad, moraju da čuvaju i vode računa o njima. Ipak, ono što sam video u njihovoj "siromašnoj" školi, nisam sreo ni u jednoj našoj. Kuhinja je, za moj pojam, bogato opremljena, a obroci su i te kako kvalitetni. Na slici je ono što smo tog dana pripremali i servirali đacima. To je pileća salata i prilozi u vidu paprike, paradajza, kukurza šećerca, krastavca, luka, preliva od majoneza i avokado. Ovo sve, sa slike, je nahranilo oko šezdeset učenika, desetak nastavnika i nekoliko nas koji smo radili toga dana u kantini. Niko od njih nije jeo hleb uz ručak, a činilo mi se da jedu premalo, za naš pojam. U prostoriji za ručavanje su dve mikrotalasne peći koje svako može slobodno da iskoristi da podgreje obrok koji kupi u kantini ili svoj, ako je poneo od kuće. Pored ovog obroka sa slike, može se kupiti mleko, sok, ledeni čaj i drugo. Sve se prodaje bez računa i fiskalne kase, a novac ide u školski budžet. Sva hrana koja ostane se prodaje sutradan, samo u pola cene. Đaci, iako su u pubertetu, su jako disciplinovani. Sami uzimaju i sami ubacuju novac u kasu. Nema zabušvanja!
5. Čudotvorno pivo po ceni od...
Petak je veče. Dogovorili smo se i čvrsto rešili da se počastimo jednom mesečno tako što ćemo se podsetiti ukusa piva. Spremili smo se i izašli u jedini kafić u selu koji se zove "Kaia" što na norveškom znači "dok". A nije ni čudo što nosi takav naziv jer je smešteno odmah pored doka na fjordu. Seli smo i čekali konobara, ali to ovde nije praksa da isti dođe i usluži te. Sam moraš do šanka i da poručiš, pa idi posle i sedi gde ti volja. Kada smo to shvatili, to smo i uradili, a naručili smo na sledeći način: "Želimo najjeftinije pivo koje imate!" Dobili smo po limenku piva "Hansa" koju su nam pretočili u čaše. Ukupno 0,33l ovog, nimalo ukusnog, piva koštalo je 5 evra. Eto, pa sad vi ako možete idite više od jendom mesečno u pab. U jednom od dva marketa u selu sam spazio istu tu cenu za isto to pivo, samo u duplo većoj limenci. Neka, hvala, mogu ja da pijem i vodu ili čaj, ili čak možda norvešku filter kafu koja je dostupna svuda, a na koju se polako navikavam. Srdačno vas pozdravljam dok padam u iskušenje da otvorim ovu flašu rakije koju sam sakrio i čuvam za lek, kao zmija rep. A i ide slava, pa ide i rođendan, nema smisla da tada nema ništa da se nazdravi. U Daleu nas je ukupno petoro Srba, pa smo se dogovorili da se večeras okupimo i upoznamo. O tom susretu i ostalim dešavanjima, naravno, izvestiću vas ovde. Ko zna, možda i napravimo neko udruženje Srba u Daleu, nikad se ne zna, ima nas dovoljno za tako nešto. Iz kuće norveškog Velikog Brata, srdačno vas pozdravljam.
Ovde sve ima svoj identifikacioni broj, pa i jaje, pa i ja. :) Jaja su im potpuno bela i organska. Ja sam pre neki dan dobio svoju norvešku "ličnu kartu" koja važi godinu dana. Na nju sam čekao svega desetak dana, od dana kada sam svoj dolazak prijavio policiji. Karticu i pismo sam dobio putem pošte. Administracija je mnogo jednostavnija, rekao bih, nego kod nas. Jasno stoji šta ti je sve potrebno i za šta, tako da nema greške. Često i skenirana dokumenta završavaju pos'o.
2. Krstarenje fjordom


3. Praktična "kanta" za pikavce

Ovde se, koliko sam do sada mogao da vidim, autobusi mnogo retko koriste. Svi imaju svoja kola, doduše ne neke posebne marke i tipa, ali dovoljno dobra da služe svrsi. Autobuske polaske imaju retko, a cene karata su nenormalno visoke. Na primer, karta od jednog do prvog sledećeg sela, koje je udaljeno oko 10-ak kilometara, košta oko 400 dinara. Studenti i mladi do 28 godina, uglavnom imaju popust, ali za dalje destinacije, na primer od jednog do drugog grada. Na autobuskoj stanici sam naišao na skroz simpatičnu i praktičnu "kantu" za odlaganje pikavca - vidi sliku. Odmah sam se setio autobuske stanice u svom selu, gde nema obične kante, jer niko od nadležnih za to, ne mari. Pitam se koliko li je potrebno novaca ili mozgova da se izumi i napravi ili prosto kupi ova skalamerija i postavi na svakom autobuskom stajalištu. Duboko verujem da kada bi naši - srpski pušači imali gde da odlažu pikavce, odlagali bi ih na to mesto, a ne svuda unaokolo. I tako... :)
4. Školska kantina

5. Čudotvorno pivo po ceni od...

No comments:
Post a Comment