Viking

Najčitaniji postovi:

Thursday 26 November 2015

Foto blog - slava






Photo by Agata Rorar: https://www.facebook.com/agata.rorat.fotografia/?fref=ts

Ledeno doba i Aja, aja, CUC!

Jutros sam ustao u 8.00 časova. Bio je totalni, ali totalni mrak. Spremao sam se za posao - toga dana za školu. Dok sam se umivao spazio sam nešto čundo - moj ten. Ruke su mi postale prozirno bele, a plave vene se prepliću kao reke. Nemoguće! Nikada do sada nisam bio tako beo. Pogledao sam se u ogledalo i primetio istu nijansu na svom licu, samo naravno bez reka, ali bila je tu brada - šuma koja je možda već odavno spremna za seču. Ne ličim sam sebi na sebe. 

Ovog jutra sam radostan jer sam u školi. Sve imam bolji odnos kako sa kolegama, tako i sa decom, a to valjda zbog boljeg norveškog jezika, a i već skoro tri meseca sam tamo - dva puta nedeljno. Izlazim napolje i idem ka autobuskoj stanici. Snega više nema jer ga je otopila nemilosrdna kiša. Dok sam stigao do autobuske stanice, već je svanulo. I vozača već poznajem. Pozdravlja me mnogo drugačije nego na početku. I par putnika poznajem i sada mi se osmehnu kada me ugledaju tamo. Lepo je kada ti jutro počne sa osmehom pa makar i od nepoznatih ljudi. Osmeh je osmeh, čiji god da je. Onaj ko je ravnodušan na osmeh taj je u velikom problemu. Dok sam kupovao kartu, šofer mi se obrati na norveškom, naravno, i reče da menjamo autobus na pola puta danas. Razmenili smo nekoliko rečenica i nakon toga beh ponosan na svoj norveški. Nekad mi se čini da mi ide super, ali naidju dani kada mislim da sam neopisivo glup, jer ovde sam skoro tri meseca, a nivo znanja jezika mi je ... Ne znam, to je veoma diskutabilo, posebno zbog toga što učimo jedno na kursu, praktikujemo drugo u selu, a inače ljudi koriste razne dijalekte u zavisnosti odakle dolaze. Već sam pisao o tome, pa da ne smaram ponovo. 

Stižem u školu, a tamo bager uveliko kopa dvorište. Pitam direktora šta se radi, a on mi reče da će da postave reflektor u dvorištu jer se slabo vidi uveče. Završiće, kaže, za sat vremena, i sve će biti kao pre. Rupe i zemlja koja je bila posvuda, nestaće za to vreme. I tako je i bilo. Završiše ljudi, niče reflektor u dvorištu za sat vremena, a visine je bandere. Tako se to radi.

Skoro je ponoć i sada dok ovo kucam, jedna dosadna svraka na krovu garaže sve vreme svrače. Imamo tu jednu svraku koja je kao domaća životinja ovde. Srećan sam jer nas obilazi, iako se oglašava i noću, jer ja volim životinje, a ovde ih, osim na farmi ili u šumi i nema. Zapravo, tamo je životinjama i mesto, zar ne? Psa i mačaka lutalica, naravno da ovde nema. A ako su ljubimci, onda su to u pravom smislu te reči. Obučeni su po poslednjem modnom kriku, ošišani u salonu, nahranjeni specijalnom hranom za njih i sa osmehom do ušiju - ili bar samo srećno izgledaju i životinje.

Ulazim, konačno, u školu, a iz dela koji pripada obdaništu, progviriše glavice na vrata i ugledaše
me klinci sa kojima radim ovde, samo petkom. Danas je sreda pa sam u školi. Zaleteše se svi prema meni dovikivaši moje ime. Skakali su na mene i grlili me, a ja sam bio totalno zbunjen, ali naravno i srećan. To se desilo prvi put. Sada sam bio siguran da su me zgotivili. Gotivim i ja njih, i to mnogo. Zapravo, najviše ih gotivim ovde! Tako su pozitivni, a tako su mi bili tuđi u početku. Toliko im je vremena trebalo da me upozanju. Sada smo drugari, ali uspeo sam da izgradim i autoritet, pa me i slušaju i to veoma dobro, kada im kažem da nešto rade ili da od nečega odustanu. Ne bih da favorizujem, ali jedno Italijanče mi je posebno drago. Za srce mi se zalepilo. Ako budem imao sina, mislim da ću ga nazvati po njemu! :) Svaki put kada me ugleda, raširi ruke i skoči na mene pozdravljajući me na italijanskom: "Ciao Milano!" Pre dve nedelje me to Italijanče pitalo kako se kaže "bon apetito" na srpskom. Ja mu rekoh, a dve nedelje kasnije, dok smo imali voćnu užinu, on mi reče"Prijatno Milano!" Kada sam im rekao koji je danas dan i kada sam im pojasnio da sam danas u školi, otišli su tužni u svoje odaje. Ipak, oraspoložio sam ih jer sam im rek'o da se vidimo za dva dana. Poslednji put kada sam bio u vrtiću bio je sneg i led. Smejao sam se kako su svi navalili da najpre lome, a potom i jedu led iz bare ili kada su lizali metalne šipke od ograde na kojima je bilo inje. Tako su mi bili smešni. Jeli su sneg kao da je čokolada. Čokoladu i slatkiše obično jednu jednom nedeljno, ali sneg ne tako često. 

A, da. Setih se kako sam ih učio, dok smo bili u dvorištu u vrtiću, da se igraju "Ringe, ringe raja!" Dok im ja pevam pesmicu i dok idemo u krug, oni pevaju "Aja, aja, ajaaaa... Aja, ajaaaa. CUC!" I onda svi čučnemo. Ima da propevaju srpski dok sam ja ovde. :o)  

U školi mi je, danas, bio zadatak da budem u kantini i pomognem jendoj nastavnici da spremimo sto "panekake" iliti palačinke. U svemu tome, naravno, učestvuju i đaci - redari zaduženi za kuhinju - njih troje. Nije bilo teško raditi to, jer pre nedelju dana sam u kantini u srednjoj školi, zajedno sa koleginicom otuda, napravio - ispržio oko 200 palačinki. Ludi su za njima, a posebno u ovom periodu pred Božić. Posle užine bio sam dežuran za vreme velikog odmora u dvorištu škole. Jurili smo se s nekom lopticom sve vreme dok je kiša, naravno, potprskivala u nekom čudnom obliku, a onda se, pred kraj odmora, pretvorila u led. Lednjaci su padali na sve strane, a tlo je postajalo staklo. Ispred ulaza u školu ima jedno veliko polje sa peskom gde se deca obično najviše igraju. Pesak je postajao leden. Odvajale su se ploče od peska veličine crepa. Deci takvo vreme nije smetalo da uzivaju u igri sa tim pločama. 

Popodne sam odmorio, popio kaficu sa ostalim volonterima uz ćaskanje. Nas dvoje je juče uživalo sve pogodnosti volonteske kartice. Najpre smo imali besplatnu vožnju autobusom do mesta gde se nalazi veliki rehabilitacioni centar - 13 kilometara odavde. Onda smo išli na plivanje - besplatan ulaz na bazen, a posle toga u saunu, takođe besplatno. Za kraj večeri smo se odlučili za jogu - kod profesorice iz Kanade, takođe besplatno. Samo pokažeš karticu, složiš jadnu facu i svuda prolaziš. ;) Prvi put, kada sam posetio čas joge nisam mog'o mnogo da se opustim jer sam sve vreme bio skoncentrisan da pratim profesorku, jer je govorila engleski. Sada sam već, otprilike, znao kako stoje stvari, pa sam bio relaksiran 100 od 100%. Poslednjih petnaest minuta časa smo proveli u meditaciji i to je bilo savršeno. Osećam se tako spokojno posle ovog časa i dan posle njega. O ne... nova osesija - opsesija zvana joga! :) Preporučujem je svima. Naravno, ima mnogo vrsta joge, ali ova je bila zaista kul. Ne znam za ostale, ali mi smo radili neke vežbe tela koje nisu mnogo zahtevne, a koje ti aktiviraju sve žive mišiće. A onda je na red došla meditacija, kao što rekoh. Naravno uz raznorazne mirise i zvukove Indije. Došlo je vreme da krenem na badminton. Uzeo sam telefon u ruke, navuko flourescentni prsluk preko jakne, obuo sportske patike i zaleteo se vani. Zaboravio sam da je celi dan padala ledena kiša, pa sam se tako lepo opružio ispred kuće, da sam ogulio lakat i kuk i tako lepo da sam polomio ekran mobilnog telefona. Kada sam čuo "kvrc" (kao Piroćanac), rekoh "jao, samo da je kičma", ali avaj. Nije. Bio je to telefon. Ležao sam tako bespomoćno na sred asfalta i razmišljao: "Da nisam bio na onu jogu juče, sad bih se tresnuo još jedared od ovaj led, ali sreća, pa to je samo jedan mali, doduše pametni, telefon." Ustao sam posle pet minuta. Pogledao sam u mobilni i pitao sebe: "Je l' radi?", a onda pritisnuh dugme za paljenje i dadoh si odgovor: "Radi!" Nastavih dalje kao da se ništa desilo nije, ali korak po korak, nogu pred nogu. 

U Fjaler hali sam uživao u profesionalnom badmintonu, ovoga puta sa Norvežanima. Po prvi put. Do sada su mi društvo pravili uglavnom stranci, a ovoga puta domaći igrači. Bilo je uživanje igrati sa njima, iako im nisam ravan, još uvek, što se tiče igre. Zakazali smo novi meč za ponedeljak i rastali se. Sad odoh da spavam jer me sutra očekuje četvrtak, a to znači celi, ali bukvalno celi radni dan. Od jutra do sutra. Prvo idem u srednju školu da spremam hranu za stotinak đaka, potom radim u domu za mentalno oštećene osobe, potom imamo probu folklora sa decom, gde sam asistent instrukoru, pa sat vremena pauza i za kraj folklor sa starijima, gde ih učim da igraju Užičko i Ersko kolo, po njihovoj želji. Takav je svaki četvrtak. A po svemu sudeći i vikend će biti takav i to celi, što što se tiče rada, što što se tiče partijanja.

Ajde, laku noć svima koji su izdržali da pročitaju celi tekst do ovog dela. Nisam planirao da pišem, ali sam se čuo sa Jankicom, pa me ona podstakla na to. God natt, vi ses - Laku noć, vidimo se!

Tuesday 24 November 2015

Snijeg pade na behar na voće

Normalno je, da kako se smenjuju godišnja doba i izgledi samih mesta se smenjuju. Ipak, ovo je neverovatno koliko jedno mesto može da izgleda drugačije iz dana u dan, a neretko i iz sata u sat. Veče je bilo vedro, kada sam se vraćao kući. Na nebu su se videle zvezde i mlečni put. Vođen dosadašnjem iskustvom o vremenu, to znači da će sutra biti dobar dan. Ali ne i ovde. Za nepunih sat vremena naišli su oblaci i krenula je da pada ledena kiša, a potom se otvorili i na nebu se video ogroman šetajući mesec. Čas je zalazio iza brda, čas se pojaviljivao iznad njega. Ništa mi nije bilo jasno, ali smo svi uivali u ovoj pojavi. Onda, prolete kometa, tik iznad naših glava, ili se bar tako činilo. Dok su se svi oduševljavali i zamišljali želje, ja sam im objasnio da me ta kometa podsetila na bombardovanje 1999. godine. I tada mi se činilo da sve užarene lopte lete pravo ka nama, ali ko zna gde su padale i gde su bile usmerene. Tako i ovo čudo od komete.

Na sledećoj slici se vidi podne u Daleu. Pola sela je sunčano, a posla u magli i senci. :)
Dva godišnja doba u isto vreme - Dale i Sunnfjord - photo by Maria
Fjord koji je bio na 100-tinak metara od kuće u kojoj živim, sada je tik na pola od toga. Izlila  se voda iz fjorda i reke i poplavila livadu pored puta. Naravno, sve je zaštićeno sigurnim kanalima i bedemima koji štite selo od poplava. Polsednji potop bio je 60-ih godina. Vođeni tim negativnim iskustvom, ljudi su se uzeli pameti i sredili to za celi život. Oni žive pored okeana pa su se zaštitili, a nas plave šumski potoci. Ova voda se, kada je pao sneg, zaledila i sada se tamo deca klizaju klizaljkama i uživaju u zimskim čarolijama. Iako ovde još nije zima, sve ukazuje na to da jeste. Sviđa mi se raspored godišnjih doba mnogo više nego kod nas. Kod njih je jasno. 12 meseci ima, 4 godišnja doba, znači po svako doba obuhvata po tri meseca. Na primer, jesen je od 1. septembra do 1. decembra. Onda kreće zima.

Danas me pitaše za prezime, a meni trebaše neko vreme da se setim kako se prezivam. Toliko mi ovde mozak radi. Ustvari, mozak mi je skoncentrisan maksimalno na jezike - norveški i engleski, pa sve ostalo je po strani. 

Evo koliko je originalan naš "domaćinski čips"! I oni imaju Sergeja koji glumi svog dedu i babu i reklame su gotovo iste. Ne znam ko je od koga ukrao foru, ali neko jeste, mada slutim.




Pogledajte krofne, na slici levo, što sam napravio. Nema, ima da postanem profesionalni kuvar ovde. Em što radim u kantini u školama i pomažem im oko pripremanja hrane, ali i u kući moram ponekad nešto da spremim, nema smisla.

Ovde su, posle našeg događaja "Srpsko veče u Daleu" organizovali internacionalno veče gde su svi stanovnici ovog i susednog sela, pripremali hranu i predstavljali svoju zemlju. Verovali ili ne, oko 90 različitih nacija ovde egzistira, ali uglavnom zbog toga što postoji ovde UWC - internacionalna srednja škola, pa su i profesori i đaci došli iz najrazličitijih krajeva sveta. Na slici su zastava Gruzije, Srbije i Grčke. Ćaskam ti ja tako sa predstavnicima tih zemalja i dođemo do saznanja da Gruzijci takođe slave Božić po starom kalendaru, isto kada i mi. Ali, to mi i nije bilo tako veliko iznenađenje, jer sam znao da su pravoslavci, ali kada su se diskusiji pridružili azilanti - crnci iz Eritreje, sa pričom da su i oni pravoslavci i da slave Božić kad i mi, to mi je tek bilo hit. Od svih ovde, dvadesetak, koliko ih ima, ima ih i katolika, i pravoslavaca, i muslimana. Dosta su izmedju sebe podeljeni religijski, ali i dijalektima jezika tigrinja, koji je oficijalni jezik u njihovoj zemlji.

16.11.2015. godine je moja slava - Sveti Đorđe. Imao sam neopisivu želju da je proslavim sa strancima ovde i da im pokažem malo više o našoj tradiciji i kulturi, običajima i hrani, ali i piću (rakiju sam čuvao specijalno za taj dan). Pozvao sam petnaestak, sebi najbliskijih, ljudi na večeru. Sreća, nisam bio jedini Srbin koji je slavio ovu slavu, pa sam imao pomoć oko pripreme. Na trpezi su se našle razne đakonije, uglavnom improvizovane, jer nismo imali namirnice iz Srbije. Pored predjela - šunka, čajna, kačkavalj, jaja, sir i dr. napravili smo salate sa paprikom, prazim lukom i paradajzom, zatim umesili kolač, pitu sa krompirom i sirom, punjenu papriku sa mesom, ali i sa sirom za goste vegetarijance, i za kraj bajadera. Bilo je ovo veoma prijatno veče i svi su uživali. Naravno, presekli smo kolač kako dolikuje, a na kraju smo im skuvali kafu sikterušu. :)


Sneg pade...

Monday 9 November 2015

Nedeljna avantura

I taman dočekah nedelju da se odmorim k'o čo'ek, kad ono, zazvoni mi telefon i dobih poziv od norveškog prijatelja da idemo "po tur" što bi oni rekli. Kaže, prvo ćemo malo brodićem da krstarimo fjordom, da malo pecamo ribe, a onda, ako nešto uhvatimo, da iskoristimo kao mamac i da postavimo kaveze za krabe. Potom ima u planu da parkiramo čamac uz obalu preko i da nastavimo planinarenje do tamo negde. Počeh da se pravdam, kako i jeste bilo, da imam upalu mišića od juče, ali da i to nije toliki problem koliko je to što su mi cipele mokre od juče i ne mogu da ih korsitim za danas. Bio sam juče i video koliko je vode svuda po tlu. Rekao mi je da mi nije neko opravdanje i da mogu da stavim kese preko čarape. Nisam imao kud, pa sam to i uradio. U ranac sam ubacio neku voćku i rezervne čarape i krenuo. Vođen iskustvom od juče, vodu nisam nosio, jer se ista može naći i piti na svakom koraku. 

Avantura je počela. Kiša rosi, ali nije strašno. Oblačno je, naravno, ali nije hladno. Zaplovismo fjordom, a onda i zabacismo mamac u vodu. Nakon desetak minuta, meni nešto trznu. Počeh da se radujem i rekoh prijatelju da sam uhvatio ribu, a on reče da misli da je lišće. Kakvo bre lišće, mislim se, vidim da trza ko ludo. Izvučem ja, kad ono stvarno riba! Kaže mi on, znao sam, video sam odmah da je ili lišće ili neka mala riba. Dobro, za fjord i za njegov pojam je mala, ali za mene je dovoljno velika da se ponosim. Reče mi da je iseckam na komade, kako bismo spremili mamac za krabe, a on sklopi opremu za pecanje. Zatim zabacismo kaveze sa mamcem u more, a onda odosmo na obalu preko puta gde parkirasmo čamac i iskočismo na kopno. Nastavili smo peške, a podloga je bila veoma klizava, baš kao i juče, a često i puna vode. Nakon desetak minuta uzbrdo, došli smo do stene koja je bila ravna kao ploča, a sa koje se videlo celo selo kao na dlanu. Reče mi drugar da ćemo ovde da napravimo pauzu. Zamezismo voćke i čokoladu, uživasmo neko vreme u pogledu, a onda se spremismo za dalje. Ne mogu da zamislim kako je ovo mesto fantastično tokom leta, a još uz kaficu... Već sam na ovom mestu shvatio da je ovo moja nova omiljena destinacija ovde. 

Nisam ni primetio kada smo se već toliko uspeli da smo bili na vrhu vodopada. Ispod nas je huljala voda i sa nekoliko desetine metara visine padala direktno u more. Nisam mogao, ranije, ni da zamislim šta se nalazi iza vrha tog vodopada, a sada sam stajao tamo i čudom se čudio. Bila je to veoma brza reka koja je huljala vijući se levo-desno i udarajući u najrazličitije velike stene. Jedna od njih je bila oblika lopte, kao izvajana. Objasnio sam prijatelju da je to "kamen mudrosti" i da ako tresne svoju galvu o njega, postaće pametan. :) Ja to učinih, a onda i on. Onda mi je on ispričao priču odavde. Kaže, naićićemo na jedan most koji je poznat po priči o tri jarca. Odmah sam ga prekinuo i rek'o da imamo i mi priču koja je vezana za dva jarca i most. Ipak, kada je ispričao njihovu, shvatio sam da su priče poptuno različite. U njovoj se radi o tri jarca i trola koji je na njih naišao na sred mosta. Kaže jednom da će ga pojesti, a on, kako je bio najmanji, zamoli ga da ga preskoči i da pređe na većeg. Trol dođe do sledećeg i reče mu da će da ga pojede, a jarac mu reče da nije dovoljno debeo i da pređe na najvećeg. Konačno, kada trol dođe do najvećeg i kada mu reče da planira da ga pojede, ovaj mu odgovori da je dovoljno veliki i snažan da se može odbraniti. Udari rogovima trola i on pade u reku. Sada taj isti trol živi ispod tog mosta i plaši prolaznike. Kaže, tamo sada vode decu na planinarenje i šetnju i kada dodju do tog mosta, obavezno otac glumi trola, tako što sidje ispod. Deca prelaze i nešto komuniciraju s trolom, ali nisam zapamtio ni razumeo tekst, naravno, jer je na norveškom. U nastavku puta naišli smo na jednu veoma staru farmu o kojoj mi je dosta pričao. Kaže da je jedno vreme to bila farma porodice koja je brojala devetoro dece. Pošto su bili sa druge strane obale, gotovo nemoguće je bilo da svaki dan veslaju preko da bi deca išla u školu, pa su imali svoju vlastitu školu za vlastitu decu. :) Jedno vreme je učiteljica bila Nemica, koja je stanovala u kućici nedaleko od njih i kojoj je bilo veoma dosadno na tom mestu. Zato, svaki put kada bi videla čoveka, obavezno ga je zaustavljala i pričala sa njim, nudila kafu, čaj i keks. Nakon nekog vremena, ljudi su zaobilazili ovo mesto, jer su govorili da je njen norveški bio užasan. Ne znam samo kako je bila učiteljica, ali dobro. Ako im je škola bila kao i danas, onda ih je mogla učiti pletenju i kuvanju. :) 
 

  
Nije mi delovalo da smo tako nisko, ali bili smo tek na tri stotine metara nadmorske visine. Na tom kao vrhu bilo je ogromno jezero i nekoliko malih. Svuda je bila voda, a ispred sebe u daljini sam video nove vodopade. Pogled na prostranstvo bio mi je limitiran visokim planinama u daljini.
 
Sve vreme smo pratili znakove - crvena slova T utisnuta u stenama ili u korama drveta. To znači da je to zvanična staza turističke organizacije Norveške i da ista vodi do nekog mesta. Ova je vodila do vikendice koju
mogu svi koristiti. Krenuo je mrak pa nismo imali dovoljno vremena da idemo do nje i dalje, ali mi je saputnik rekao da je tamo veliko jezero gde može da se uzme kanu. Smeštaj se plaća na licu mesta tako što se novac ubaci u kutiju. Frižider je pun hrane i na njemu su napisane cene. Svako ko korsiti hranu iz njega, nakon odlaska ostavi novac. Neverovatno kako to funkcioniše. Kaže da ovakvih objekata ima širom zemlje, posebno u unutrašnjosti na planinama. Ako, pak, vidimo crvene tačke umesto crvenih slova T, onda je to takođe siguran put, ali markiran od strane neke lokalne organizacije ili komune i vodi do neke lokalne znamenitosti. 

U povratku nas je uhvatio mrak, pa smo neosvetljeni brodićem plovili po fjordu. Talasi su postajali sve veći i veći, a mi smo se njihali levo-desno do te mere da sam mislio da ćemo se preokrenuti. Čamac je naravno motorini, ali ne tako veliki. Na pola puta do pristaništa, nestalo nam je goriva. Ono što nam je jedino preostalo je da krenemo da veslamo. Ruke su nam premrzle, posebno jer se vetar razduvavao, a talasi su bacali ledenu morsku vodu na nas. Osetio sam se kao da sam u nekom filmu, a jedino, ali jedino što me brinulo je da ako padnem u vodu, definitivno, ostaću bez telefona. Takođe, već sam pisao, obavezna je upotreba prsluka tokom plovidbe, pa smo s te strane bili sigurni. Preživeli smo. Bezbedno smo stigli do luke, a onda se rastali sa planom da sutra posle posla odemo da proverimo šta se desilo sa kavezima za krabe koje smo bacili na dno mora, nedaleko od vodopada. 

Sutradan smo kupili gorivo kako ne bi ponovili jučerašnju avanturu. O tome šta smo ulovili neću pisati, već ću vas pustiti da to saznate tako što ćete pogledati video koji sam prikačio uz ovaj blog.

Šta je izašlo iz mora?

 

 Na kraju je životinja vraćena u vodu!


Pozdrav do sledećeg teksta.