
Profesorka nas je upoznala sa suprugom i pokazala nam njihovu prelepu kuću. Nameštaj je autentičan i prelep. Pitao sam se koliko li to sve košta, a onda su nam sami, bez da ih pitamo, objasnili da su sve u kući kupili u prodavnicama polovnih stvari ili putem fejsbuk grupa tipa "kupujem-prodajem". I zaista, kada su nam rekli neke od cena, bili smo u šoku, posebno jer su te stvari i za nas jeftine, a kamo li za njihov pojam i standanrd. Kažu da se ovde ljudi često sele, pa samim tim i menjaju stvari. Ona radi kao profesor španskog i svakog dana putuje, kolima, po sat vremena do posla i plus još toliko nazad. Kaže da joj nije problem da vozi, osim kada je velika zima i sneg, jer putari znaju često da budu lenji i da ne počiste sneg na celoj deonici. Onda mora da zove službu i da se žali, pa da čeka da dođu i da raščiste put. On radi nešto kao čuvar fjorda, nisam baš najbolje shvatio, ali poenta je u tome da imaju posao. Pored toga imaju farmu sa stotinak ovaca. Farmeri su ovde jako degraditrani i da ljudi iz gradova misle da se bogate na račun države na osnovu subvencija i drugih vrsta pomoći od države, a ustvari to uopšte nije tako, reče nam on. Kada svedeš troškove i prihode, vrlo često su u gubitku. Nije mi bilo jasno zašto onda imaju farmu, pa sam morao da ih pitam. Odgovorio je da mu je to hobi i porodična tradicija. Ok, poštujem! Svaka čast. I oni su nam pričali da se boje onoga što sledi - dolaska velikog broja emigranata i već postojeće naftne krize. Kažu, zbog nje je veliki broj Norvežana ostao bez posla. "Ali ako, neka nam se već jednom to desi, da shvatimo da ne možemo doveka biti bogati bez da mislimo na budućnost!" - dodala je ona. "Pre ili kasnije to bi se desilo!" - složio se on.

anje sudova. Potom smo prešli u salon za kafu i čokoladu. Tamo je bio takođe autentični nameštaj i velike police sa knjigama i diskovima. Kristina je za njih napravila kolač sa šljivama, pa smo i njega degustirali. Nastavili smo ćaskanje, ali sada o Srbiji, bivšoj Jugoslaviji i ovcama. Najpre sam morao da ih ubeđujem u suprotno od onoga što su čuli o Srbiji, a onda da opisujem ukratko istoriju balkanskih naroda. Konačno, kada smo promenili temu, došle su na red ovce - jefitna cena mesa, skoro nikakva cena vune, skupa tehnologija i slično. Onda smo malo pričali o bezbednosti u Norveškoj. Iznenađeni smo koliko se osećamo sigurno. Kosntatovali smo mi, volonteri. Španjolka je pre neki dan zaboravila novčanik pun para u marketu i kada je to shvatila, posle par sati, vratila se i našla ga na istom mestu. Bio je netaknut. Ovde i kuće ne zaključavaju. Naravno, u većim mestima nije baš tako, ali u manjim i pogotovo ovako zabačenim je to sasvim normalno. Imali su kaže, seća se, jednog lopova u nekom selu, ali on je krao iz razloga jer je bolovao - bio je kleptoman, a ne iz razloga jer mu je nešto falilo. :)
Sledeća tema bila su norveška deca. Španjolka je konstatovala da joj se čini da deca ovde izgledaju nesrećno. Ne može da vidi osmehe na njihovim facama, kao što može u Španiji.
"Ne, to nije istina. Oni su srećni jer oni imaju sve. Oni se samo boje da pokažu emocije, kao i svi Norvežani!" - odgovorila je profesorka.
"Smatram da moramo da menjamo mnoge stvari iz korena, pa i sitem obrazovanja!" - dodala je profesorka.
"Ali mi učimo o obrazovanju kao primeru dobre prakse iz svih skandinavskih zemalja!" - zbunila se Krisitna.
Za to vreme, njen suprug i ja smo pričali o norveškom jeziku i dijalektima. Kaže da ranije nije bilo puteva i da su jedni do drugih stizali samo preko planina. Iako su sela vazdušnom linijom blizu, jedva da su do nekih uspevali da stignu. Zato su razvili svoje sopstvene dijalekte, pa nije ni čudo da susedna sela, svega nekoliko kilometara udaljena, imaju različite. Svi ovde na jugo-istoku zemlje "seku reči", kako on reče, za razliku od ljudi iz Osla i ostatka zemlje gde pevaju jezik. Požalili su se na centralizaciju i na to da ljudi iz Osla misle da je samo taj grad Norveška. Ništa različito nego kod nas. Složio sam se sa njim. Onda me je zamolio da pričamo na norveškom i na moju prvu rečenicu je počeo da se smeje do te mere, da mi je malo bilo i neprijatno. I ostalima smo zaokupirali pažnju. "Ako ti je, kada se praviš pametan pa hoćeš da pričaš dijalekt!" - rekao sam sam sebi. Zvanično "Jeg" (čitaj "jaj") je lična zamenica i znači "ja". Ipak, u ovom delu zemlje se kaže "Eg". Ako se izgovori kratko "eg" kao što sam ja izgovorio, onda to znači "jaje", ali ako se izgovori dugo "e", onda to znači "ja". Dakle "eeg". "Pa da li je moguće? To znači da sam ja svaki put kada sam želeo da kažem "ja" rekao "jaje"!" Iznenadio sam se, a on mi je to potvrdio dok su se ostali smejali.
![]() |
Nije moja slika već sa google-a |
Bilo je ovo izuzetno prijatno veče. Neizmerno smo zahvalni ovom svežem bračnom paru na gostoprimstvu i druženju. Obećali smo im da ćemo ih pozvati kod nas na neko druženje uz internacionalne specijalitete.
No comments:
Post a Comment